BIBLIJSKA PORUKA DANA

Utorak, 10. kolovoza 2010.

SVETI LOVRO, đakon i mučenik

Iv 12,24-26

24Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. 25Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. 26Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

Sv. Lovre, đakon i mučenik

Iv 12,24-26

Danas je svetkovina svetoga Lovre, Lovrijenca, mučenika Katoličke Crkve, jednoga od najpoznatijih mučenika u Rimu uopće. Mučen je godine 258. za cara Valerijana na krajnje okrutan način tako što je pečen na roštilju. Tri dana prije njega mučeničku je smrt podnio papa Siksto s još četvoricom đakona, o čemu piše kartaški biskup sv. Ciprijan u jednoj svojoj poslanici. Taj Ciprijan hvali rimsku Crkvu i njezine mučenike, a za kojih četrdeset dana, 16. rujna te iste godine, podnijet će i on mučeništvo u Kartagi.

Bijaše to jedan od najkrvavijih progona rane Crkve za Valerijana. God. 257. car je Valerijan izdao edikt - ukaz pod prijetnjom smrtne kazne za sve koji se zateknu na kršćanskim bogoslužjima. Zabranio je okupljanja kršćana u katakombama. Edikt je postrožio time što je iduće godine izdao novi ukaz prema kojemu svi nositelji crkvenih službi - papa, biskupi, svećenici i đakoni trebaju nakon uhićenja i dokaznog postupka biti smjesta ubijeni. Papa je Siksto bio zatečen za bogoslužja u Kalistovim katakombama - prema Ciprijanovu izvješću - i bio smjesta smaknut. Za tri dana smaknuta su još dvojica đakona, među njima današnji svečar, sveti Lovre.

Rodio se najvjerojatnije u Španjolskoj, ondje izučavao studije, i ondje se upoznao s budućim papom Sikstom, s kojim se zaputio poslije i u Rim gdje mu je vjerno služio. Brinuo se za crkvene posjede, vodio crkvene knjige, brinuo se za siromahe. Kad je car izdao nalog da se zaplijene sva crkvena dobra, on je kao mudri ekonom sve podijelio rimskoj sirotinji za koju je rekao kako je ona najveće blago Crkve.

Kad je prefekt Rima dobio od cara nalog da smakne papu Siksta, ovaj naredi Lovri da pričeka tri dana i podijeli crkvenu imovinu, kršćanskoj sirotinji. Nakon Sikstova pogubljenja prefekt u ime cara zaiska od Lovre da mu preda crkveno blago, a on pred oholog upravitelja grada dovede gradsku sirotinju koju je okupio oko sebe, tvrdeći da je to najveće blago Kristove Crkve. Bijesan i gramzljiv, prefekt naredi da se Lovro ispeče na gradelama na laganoj vatri. Kažu da je svetac umirući doviknuo prefektu: “Pečen sam s jedne strane, a sad me ispeci i s druge!“ Od tog dana sveti se Lovre 10. kolovoza prikazuje s gradelama u rukama, a ponekad mu je ruho - dalmatika - na oltarskim slikama u plamenu.

Od ranih vremena on je znamenit svetac. Ime mu se nalazi u rimskom kanonu, uz imena pape Siksta, Kornelija te biskupa Ciprijana. Car Konstantin izgradio je veliku baziliku uz njegov grob pred rimskim zidinama. Ostala je uvijek u čašćenju kao basilica maior.  Do danas je njegova crkva jedna od sedam rimskih hodočasničkih crkava što govori o njegovu trajnom štovanju u svijesti vjernika i povijesti Crkve. Smatra ga se i zaštitnikom grada Rima. Predstavlja ga se s knjigom u ruci, jer je vodio crkvene knjige, zatim u đakonskom ornatu, s palmom koju mu pruža anđeo za mučeništva. Zaštitnik je siromaha, knjižničara, kuhara, pekara,  a zaziva ga se kod opeklina, vrućice, opasnosti od vatre.

Odsječak iz Ivanova Evanđelja donosi nam Isusovu usporedbu o zrnu koje umire i donosi stostruk plod. Pšenično zrno kadro je samo onda donijeti rod ako padne u zemlju i umre. U toj slici Isus tumači svoje vlastito umiranje kao nužnu pretpostavku za konačni uspjeh svoga vlastitoga djela. I nije to samo pretpostavka, to je i način kako se događa uopće otkupljenje, to je životni princip, životno načelo, i za Isusove učenike. Samo onaj tko je voljan izgubiti sve, umrijeti, može biti Isusov učenik i njega slijediti.  Jedino se kroz smrt ulazi u život. Isus suprotstavlja jednome zrnu golemi urod i plod.

Ovdje je zrno subjekt, ne objekt radnje. Ono djeluje, ono umire, ono izrasta u novu stabljiku, donosi stostruk rod. Usporedba smjera na Isusovu smrt kao  sjetvu, umiranje i donošenje ploda. Da bismo shvatili dublji smisao Isusove smrti i umiranja, Isus se sam služi slikom koja sve kazuje i tumači.  Kao što zrno umire zbog višega cilja, tako i Isusova smrt nije svrha samoj sebi, nego nosi u sebi snažnu poruku, upravo kao što je u Pavla Isusov križ - za neke ludost i znak sramote, skandalon - za vjernika izvor sile i mudrosti Božje. Isusova je smrt jamac vječnoga života za nas.  Dar života smjera prema svima, Židovima i Grcima, o kojima je govor u tome poglavlju kod Ivana.

O tome će poslije govoriti u svojoj Poslanici Rimljanima sv. Igancije Antiohijski, želeći sam postati žito, Kristova pšenica i ispečeni kruh kako bi unišao u život vječni. To je put kršćana, to je put mučenika i svetaca, i danas. Ne zaboravimo da je upravo ovu Isusovu sliku uzeo kao geslo svome velikom romanu "Braća Karamazovi" i pisac Dostojevski. To je i način kako postati 'kruh za život ovoga svijeta'. Znamo kako je dug put do kruha, od sjemena, sijanja, klijanja, rasta, sunca, žetve i svega što onda slijedi...

BIBLIJSKA PORUKA DANA

Vrijeme kroz godinu

19. tjedan kroz godinu

Utorak, 10. kolovoza 2010.

Mt 18,1-5.10.12-14

1U onaj čas pristupe učenici Isusu pa ga zapitaju: "Tko je, dakle, najveći u kraljevstvu nebeskom?" 2On dozove dijete, postavi ga posred njih 3i reče: "Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. 4Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom. 5I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima."

10"Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima."

12"Što vam se čini? Ako neki čovjek imadne sto ovaca i jedna od njih zaluta, neće li on ostaviti onih devedeset i devet u gorama i poći u potragu za zalutalom? 13Posreći li mu se te je nađe, zaista, kažem vam, raduje se zbog nje više nego zbog onih devedeset i devet koje nisu zalutale. 14Tako ni Otac vaš, koji je na nebesima, neće da propadne ni jedan od ovih malenih."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

DIJETE KAO MJERILO

Mt 18, 1-5.10.12-14

Ovo poglavlje u Matejevu Evanđelju tvori četvrti veliki Isusov govor u Mateja. Tumači ovoga evanđelja vide u ovome poglavlju nutarnji ustroj Kristove zajednice, Crkve, kućni red, poredak koji treba vladati u Crkvi Božjoj. Govor je upravljen učenicima, ali ne samo onima iz prvoga naraštaja, koji su s Isusom hodili i ophodili, nego evanđelist ima pred sobom i potonju budućnost Kristova djela u svijetu. Nije sve ružičasto, ima tu i neugodnih rečenica iz Isusovih usta nad kojima se moramo zamisliti. Na samome početku imamo ponovno Isusov poziv na obraćenje. Završetak današnjega odsječka tvori slika o izgubljenoj ovci. Napose je pak Isusu na srce sudbina malenih, malih, koje se ne smije ni pod koju cijenu navesti na grijeh. Ovo što je oslikano ovdje vrijedi kao temelj Kristove zajednice.

U ovome izvještaju imamo oslikan Isusov svagdan. Svakodnevni susreti, s ljudima, s roditeljima, s djecom. Sve je ljudski, krajnje ljudski, i slučajni susret postaje prigodom da se izrekne životna poruka, pouka, naputak za učenike. S jedne strane učenici su jedni na druge ljubomorni, žele prva mjesta, otimaju se tko će Isusu zdesna i slijeva, a on im savršeno uprizoruje na primjeru djeteta tko je najveći, tko je prvi u Božjem kraljevstvu i njegovim očima: Dijete.

Sličnost ovoga teksta s tekstom o Nikodemu iz Ivanova Evanđelja je upadna. Nikodem dolazi noću k Isusu, želi otkriti put spasenja, želi u kraljevstvo Božje. I prije nego on bilo što upita Isusa, Isus stavlja pred njega upitnik i zahtjev: Ponovno se roditi, biti dijete. To je moguće samo s pomoću Duha Božjega. Isto čine i učenici ovdje prema Matejevu izvješću. Pitaju tko je veći. Tko je najveći u kraljevstvu nebeskom?

Isus je imao savršen osjećaj za humor, za kritiku, pa čak i satiru. On se volio izražavati usporedbama koje govore i danas rječito, ali isto tako i simboličnim radnjama. On uprizoruje scene koje same po sebi govore. Učenici se pomamili za prvim mjestima, žele biti veliki, a on uzima dijete i stavlja ga između sebe i njih i daje jasnu lekciju. Uzima dijete kako bi učenicima  rekao na čijoj je on strani, i tko je na njegovoj strani: Djeca! To je Isusov osobni argumentum ad hominem!

Ako je riječ o poretku i 'rangiranju' u kraljevstvu nebeskom, onda su posve gore, na vrhu 'maleni', 'nemoćni', ovisni, potrebiti, siromasi - jednom riječju, djeca. Njima treba najviše pažnje i srca. On je zapravo u njima. Tko njih prima, njega prima. A tko njega prima, prima samoga Oca nebeskoga. I jasnije nije moguće izraziti što je to kršćanstvo, naime, to je nositi u sebi - što će poslije reći Pavao - 'Kristovu misao', imati u sebi 'Kristovo raspoloženje', imati u srcu samoga Krista. Dakle, ponovno prevrat postojećih vrijednosti i poimanja. A znamo tko su mu s desne i s lijeve strane, prema sudu u Matejevu Evanđelju, oni koji čine njemu ono što čine najmanjima, odnosno koji ne čine ono što bi trebali učiniti najmanjima.

Učenici su posve zaokupljeni mislima o osobnim izgledima i šansama u Isusovu kraljevstvu žele komparative i superlative, žele položaje, žele nadmašiti jedni druge u položajima. Koja to moja akcija i moje djelo, koja moja žrtva vrijedi više, koja je krepost 'unosnija' u Isusovu kraljevstvu?

Zato Isus uzima dijete s ulice, prašnjavo, neoprano, možda i odrpano, u dronjcima, ali bistra pogleda i jasnih očiju, čista srca, nepomućeno u svojim stavovima, s jasnim naglaskom ističe: Tko se ne obrati i ne postane kao dijete, ne može unići u kraljevstvo nebesko. Dijete je ona istinska 'orijentacija', i možda će upravo djeca biti na vratima kraljevstva nebeskoga i dodjeljivati nam mjesta. Isus veli: Ne obratite li se, ne, ne ćete unići u kraljevstvo nebesko! Već na samome početku Isusova navještaja imali smo riječ o obraćenju. Nisu li se učenici već obratili pošavši za Isusom? Nisu li pošli za Učiteljem? Da, ali još im treba škole. I zato Isus uzima dijete pored sebe i s njime se uspoređuje. Obratiti se znači postati kao Isus, postati kao maleno dijete.

Dijete je nemoćno, ne zna se braniti. Stoga i teške, preteške riječi o zavođenju tih najmanjih, o mlinskom kamenu što ga treba svezati i baciti u morsku dubinu onoga tko sablažnjava jednoga od tih malenih. Tko mu truje dušu, srce, tko ga zbunjuje i smućuje. Dijete se ne zna braniti i jao onima koji razaraju te malene, nevine duše. Tko samo vidi to nježno biće, u sebi sveto i nepomućeno, i o njega se ogriješi, čini strašni zločin u Isusovim očima.

"Toliko sam vremena s vama, i još me ne poznajete, još me ne vidite", prigovorit će Isus učenicima u Ivanovu Evanđelju. Čovjek ne vidi Isusa dokle god ga ne promatra očima malenog djeteta, nevina i nepomućenih očiju, krajnje naravno, bez pozadinskih misli. Dijete je nenamješteno, neposredno, ono mnogo ne razmišlja, ono se otvara.  "Samo se srcem vidi dobro" - veli Mali Princ od Antoine de Saint-Exupery-ja.

Put kojim čovječanstvo kroči stalno naprijed jest put Kaina koji je ubio Abela i nema mira, to je put Zemlje bez Neba, što dalje od Boga, to je put samodokazivanja, lutanja. Treba se prisjetiti svojih iskona, povratiti se izvoru, a povratak k izvoru vodi samo preko obraćenja. Isus je onaj tko nas traži i nalazi na našemu putu, kao izgubljenu ovcu. Treba se samo dati od njega naći i njega slijediti.